Šogunov put do kulturnog fenomena

„Možda Japan ne postoji“, zabrinuto će jedan od mornara, kada ga zaljuljaju valovi i razočaranje što kopna nema na vidiku. Šesnaesto je stoljeće. Do 1975. već je gotovo svatko znao što je i gdje je Japan.

Rane Drugog svjetskog rata sedamdesetih su još bile svježe, ali uspjeh japanskog kulturnog izvoza već je 1951. dao nagovijestiti pojačani interes za „egzotičnim“ japanskim temama, kada je Zlatni lav u Veneciji otišao u ruke Akiri Kurosawi za Rashomon (1950). Japan se tako iz godine u godinu upoznavao kroz film, televiziju, literaturu i legende, a samuraji su postali dio popularne kulture, inspiriravši i Georgea Lucasa. Karate klubovi profitirali su oslanjajući se o istu mitologiju.

Izd. Lumen, Zagreb, 2025. Prevele Anka Katušić Balen i Maslina Ljubičić

James Clavell bio je pisac bestselera i kao takav znao je opipati puls publike, ali gajio je i osobno zanimanje za japanske teme, jer je s Japanom imao kontakt u rovovima pacifičke bojišnice, pucajući 1940-ih na naciju koja ga je kasnije intenzivno literarno inspirirala.

No, Clavell je prije svega 1975. napisao zabavan roman. Da nije, on se ne bi pretvorio u sve što se moglo zamisliti i naplatiti: u prvih pet godina prodano je šest milijuna primjeraka knjige, što je 1980. dovelo i do prve TV serije, a onda i kazališne predstave, stolne igre, nekoliko videoigara... Šogun je, ukratko, postao i ostao kulturni fenomen.

Ali u svojoj srži, Šogun je povijesni roman, vrhunsko spajanje avanturističke beletristike, antropološke fascinacije i kopanja po vremenskoj liniji zemlje izlazećeg sunca. S likovima zasnovanima na stvarnim ličnostima, priča o sukobu europskih kolonijalnih sila usred sukoba japanskih političkih silnica odvija se tijekom važnog dijela japanske povijesti, na samom kraju tzv. razdoblja Azuchi-Momoyama i početka čuvenog razdoblja Edo. Od 1603, uspostavom Tokugawina šogunata, stali su građanski ratovi prethodne ere i Japan je ušao u razdoblje Edo, dugo doba stabilnosti garantirane snažnom vojnom vladom i šogunom kao vojnim diktatorom koji drži čvrsti stisak nad svim dijelovima političkog i društvenog života. 

Clavell je svoje likove smjestio upravo na tu prekretnicu, a iako je Šogun njegov treći od šest naslova u serijalu Azijska saga, radnja romana kalendarski je prva u nizu, s feudalnim Japanom kao „podlogom“ odabranom za igru sudara kultura.

A glavno „vozilo“ za sudar jest peljar John Blackthorne. Clavell ga je oblikovao inspiriran Willamom Adamsom, engleskim moreplovcem iz 17. stoljeća i prvim Englezom koji je posjetio Japan. Englez Blackthorne s brodom Erasmus, koji su unajmili nizozemski trgovci, svojoj posadi nagriženoj skorbutom i laganim ludilom 1598. godine dokazao je da Japan ipak postoji. U njemu, portugalski jezuiti kontroliraju trgovinu, a na pridošlice pod nizozemskom zastavom gledaju ne samo kao na neželjenu konkurenciju, nego ih preziru kao protestantske heretike koji smetaju širenju njihove verzije kršćanstva na novom teritoriju. To je društveno-politički kontekst. Unutar njega, Blackthorne razvija prijateljski odnos s Lordom Toranagom, fikcijskom verzijom još jednog stvarnog povijesnog lika, Tokugawe Ieyasua, prvog šoguna u nizu od 250 godina postojanja Tokugawina šogunata. Kada neobični zapadnjak dođe u njegovu zemlju, Toranaga još nosi titulu daimio – feudalni lord, odnosno zapovjednik svog komada japanskog tla. Spasivši Toranagi život nekoliko puta, Blackthorne biva nagrađen titulom samuraja i potpuno uranja u japansku kulturu i životni stil, razvijajući kontroverznu ljubavnu vezu s lokalnom udanom ženom. To je ljudski kontekst.

I upravo taj slasni cušpajz politike, povijesti, emocija, igara moći i „zabranjene ljubavi“ čini Šogun prototipom dobrog epskog romana, koji ima svoje uporište u štovanju detalja japanskih povijesnih specifičnosti, ali one nimalo ne opterećuju tekst čije je prvo meko ukoričeno američko izdanje imalo više od 1100 stranica. 

Šogun zbog televizije opet doživljava probuđeni globalni interes, koji je Hrvatskoj doveo tvrdo ukoričeno hrvatsko izdanje koje je Lumen objavio u dva sveska u prijevodu Anke Katušić Balen i Masline Ljubičić.

Koliko se kulturni zeitgeist promijenio od izvornog prvog izdanja do danas, vidimo i po tome što je glavna zvijezda prve TV adaptacije, miniserije Šogun iz 1980. godine, bio Richard Chamberlain u ulozi Black­thornea. Toranagina je priča bila svedena na minimum, iako ga je glumio briljantni Kurosawin miljenik Toshiro Mifune. Fokus je stavljen na ljubavnu romansu Blackthornea i udane prevoditeljice. Sve dozirano taman onoliko koliko je zapadnjačka TV publika tada mogla podnijeti i razumjeti.

Premotamo li na 2024. godinu, svi opet govore o Shogunu, zahvaljujući novoj TV seriji koja prati sve narativne linije romana, a čija je najveća zvijezda za sporednu (!) ulogu Emmyjem nagrađeni Tadanobu Asano, suvremena japanska glumačka legenda, dok se treba dobro potruditi sjetiti tko uopće glumi Blackthornea (Cosmo Jarvis, da vam pomognem). Uspjeh serije toliki je da se dok ovo čitate već snimaju druga i treća sezona.

Clavell je bio aktivno uključen u nastanak i razvoj prve adaptacije, ali nažalost, preminuo je 1994. pa ne može svjedočiti tome koliko je njegovo kapitalno djelo i dalje živo 2026. godine, na novom papiru i novim ekranima, samurajski dokazujući svoj bezvremenski i besmrtni status.